Nakon uvodnih par dana, entuzijazam oko prvog dana škole polako je jenjao, pa su učenici sa svojim učiteljima polako okrenuli prvi zupčanik još jedne školske godine i mehanizam se polako probudio iz svoga ljetnoga sna.
Na red su došli članci zahvala i pozdrava za sjajno rješavanje prijamnih ispita (svaka čast), za vrhunske uspjehe naših učenika na međunarodnim i svjetskim olimpijada znanja, pa, kao višnja na šlag, poražavajući rezultat hrvatskih učenika na PISA testu 2025.
Kako je to moguće?
Prema zakonu velikih brojeva, a šest i pol tisuća naših učenika jest značajna brojka, vrlo je evidentno da je naš obrazovni sustav zakazao.
Postoje dijelovi PISA testa u kojima su nam rezultati za svaku pohvalu i svakako se ne smiju zanemariti – oni se odnose na znanje o zaštiti okoliša i iskustva koja ukazuju na manju izloženost vršnjačkom nasilju, gdje zaista jesmo u društvu najboljih (iako je nasilje u našim školama svakodnevna pojava, pa je s te strane taj dojam, u najmanju ruku, zanimljiv). Ta činjenica svakako pokazuje da u Hrvatskoj škola ima realnu težinu u svom odgojnom aspektu, no dio PISA testa koji se odnosi na prirodoslovnu, matematičku i čitalačku pismenost – tu smo i dalje poražavajuće nisko, “ispod crte”, rekli bi.
I sad ide zanimljivi dio:
Na račun prošle školske godine, hrvatski su učenici osvojili TRIDESET međunarodnih medalja znanja. A ako se računaju i nacionalna i međunarodna natjecanja, onda broj dolazi na skoro 500.
Tko je tu lud?
PISA nam govori da nam djeca ne razumiju pisanu riječ, da ne znaju baratati osnovnim matematičkim i prirodoslovnim konceptima, ali pojedinci zato postižu rezultate vrijedne divljenja čitavoga svijeta.
I ako iz ovoga još nije dovoljno jasno, riječ je o tome da je sustav naše učenike izdao i zaboravio. Riječ je o tome da je naša škola u suštini hrpa nelogičnih, loših i pretrpanih kurikula s nerealnim ishodima i suludim pravilima. Odgovorni za to trebali bi se našim učenicima ispričati za takve rezultate, jer su im oduzeli šansu da usvoje životne vještine u svijetu koji ih neće štediti i učiniti sve što je u njihovoj moći da se oni poprave. Jer međunarodne medalje olimpijada znanja, a za prošlu školsku godinu Hrvatska ih je osvojila TRIDESET, pokazuju da naši učenici itekako imaju i mozga, i duha, i entuzijazma kad je upitanju znanje, a naši učitelji želje, volje i energije za prenošenje istoga.
Stoga, prebacivati odgovornost na nastavnike, odnosno učitelje koji se bore s nevjerojatnom količinom nevažnih činjenica koje moraju nekako “prodati” pod važne (jer nitko na svijetu ne može mi reći da su tipovi živčanih sustava beskralješnjaka životno važne informacije za osnovnoškolce), koji se bore s uvjetima rada, očekivanjima nadležnih, očekivanjima roditelja, pritiscima zbog ocjena i emocionalnim ucjenama ukoliko će njihova ocjena “djetetu umanjiti šansu da upiše dobru srednju školu ili fakultet”, naprosto je zakopavanje glave u pijesak.
Stoga pozdravljam poziv da se provede cjelovita kurikularna reforma, ali budimo realni, onaj tko u rujnu uputi poziv da se ta reforma dogodi do kraja godine ne razumije problem, a sigurno ne zna ni rješenje.