Povratak u školske klupe za svaku involviranu stranu znači nešto drugo, ali za nastavnike danas, 2026. godine, srce je podijeljeno. Svima onima koji na rad u školi gledaju isključivo kao na posao i egzistenciju (a takvih je malo), oko Gospe frustracije dosegnu neviđene razine za nekoga tko je tehnički još na godišnjem. Za one koji rad u školi doživljavaju kao poziv (a takvih je većina), pomisao na povratak mješavina je oprečnih emocija – veselja, uzbuđenja i nade s jedne strane te tuge, frustracija i beznađa s druge.
Nedavno je HRT objavio prilog iz arhive o klasičnom obrazovanju iz 1988. godine, a ja sam ga dobila od nekoliko ljudi jer je jedan od komentara iz priloga bio komentar mog oca. Vidjeti ga tako mladog i entuzijastičnog potaknulo me da iz druge, posve nove perspektive, promotrim našu školu. Iz perspektive osobe koja se ’88. nije morala opravdavati svima i svakakvima zašto je znanje dobra stvar, nego su učenici s neopisivim žarom upisivali klasične jezike željni znanja i nečega novoga.
38 godina kasnije, od žara i želje za znanjem u ovoj državi nije ostao ni odjek. Kad bismo današnjoj slici tog nedostatkva živosti i želje za znanjem trebali dati fizički izgled, bio bi to postapokaliptični prikaz nekad veselog i užurbanog grada. Po mogućnosti u sivim i smeđim tonovima, bez žive duše na cesti.
Prilog od 5 minuta savršeno je ogolio današnju atmosferu i jasno istaknuo razlike.
Većina znanje smatra gubitkom vremena, a velik broj predmeta smatraju uništavanjem života njihove djece. Nastavnici troše nevjerojatne količine energije da opravdaju vlastiti rad onima koji ne razumiju čemu on služi. A ti koji ne razumiju, uzimaju si za pravo upirati prstom u one koji njihovoj djeci žele najbolje.
Budimo realni, na karti svijeta mi smo beznačajni, a jedino što nam može ići u prilog su priroda, sport i širina znanja. I dok nitko ne propitkuje trenere zašto im je dijete dobilo još jednu vježbu za leđa ili zašto baš moramo ulagati u očuvanje Plitvica, ne daj Bože da dijete mora naučiti pojam iz fizike ili povijesti za koji roditelji nikad nisu čuli ili marili. Upirat će prstom u profesora i zahtijevati objašnjenje, inzistirat će na tome da je mali jučer znao za pet (kako je sad dobio trojku?) ili će isticati činjenicu da oni to ni dan danas ne znaju i vidiš kako su daleko dospjeli – “Šta će im to?”.
Znanje (i kultura znanja!) nam je u slobodnom padu i nitko učiteljima i nastavnicima ne drži leđa.
Želimo biti konkurentni, a uveli smo državnu maturu i nacionalne ispite – standardizirane testove koji, po svojoj definiciji, ne mogu proniknuti u znanje. Pa kad više od 75% učenika ne zna odgovor na isto pitanje, oni krive učitelje, odnosno nastavnike! I to svima odgovara. Jer lako je retorikom okrenuti vodu na svoj mlin i pronaći krivca u jedinima koji se nemaju kako boriti osim da izađu na ulicu i prosvjeduju. Odgovornost onih koji donose odluke u očima promatrača je nepostojeća.
Čitava atmosfera današnjeg školstva, nereda u očekivanjima, odgovornosti, količini gradiva, ocjenama, patološkom propitkivanju svega i svačega gordijski je čvor našega vremena. Raspetljati ovakvo nešto ne bi bilo dugotrajno, već nemoguće. Treba jednom za svagda prerezati kroz ovaj kaos, dati učiteljima slobodu, autonomiju i dostojanstvo, a upiranja prstom i suluda očekivanja vratiti natrag u pandorinu kutiju. Očito je da na dnu ove naše ne leži nada.
Da se vratim na prilog iz arhive HRT-a i pokojnom entuzijastu koji je u proljeće ’88. imao nepunih 36 godina. Srećom, nasljeđe tog entuzijazma i danas kola hodnicima ove škole gdje tražimo koliko dajemo, želimo koliko možemo i učimo i poučavamo jer želimo.
Znanje je jedino oružje budućnosti s kojim naša djeca mogu osvajati svijet. Pomozimo im da ga prošire.