Od kolijevke, pa do groba najljepše je đačko doba

„Od kolijevke, pa do groba najljepše je đačko doba“ najčešća je rečenica u našim
spomenarima, obično uokvirena srcima, zvjezdicama, smješkićima ili potpisima.

Vjerovali smo u to svim srcem, pa je i uspomena na naše đačke dane ostala šarena i vesela,
iako smo mnogi od nas prolazili brojne izazove i borbe. Svatko od nas ima svoje viđenje
stvari, pa nije konstruktivno vraćati se u ‘neka prošla vremena’ jer svaka je uspomena obojana
slojevima novih izazova i egzistencijalnih problema. A nostalgija, koja se neminovno budi,
priželjkuje miris nedjeljnog ručka, svježe opranu posteljinu, a nakon napisane zadaće HRT
‘Program za djecu i mlade’. No, ako želimo stajati čvrsto u sadašnjosti, moramo si postaviti
pitanje: zašto tu krilaticu više ne koristimo?

Bojim se da smo sami uvjerili našu djecu da je škola mjesto zla, dosade i nebitnih činjenica, a
ne mjesto radosti i uzbuđenja gdje se otkrivaju novi svjetovi. Naši roditelji nikada s nama nisu
komentirali druge roditelje i djecu, nisu pred nama propitkivali metode poučavanja
profesorica ili puste jedinice iz matematike i fizike. Odrasle razgovore rezervirali su za
odrasle ljude, bez da su djecu obavijestili o temama, namjerama ili rezultatima istih. Na taj su
način nas djecu pustili da budemo djeca, da vodimo dječje bitke, da stječemo vještine
argumentiranja, otpornosti i samovrednovanja, a da se pritom učimo samostalnosti,
odgovornosti i samopouzdanju.

Mnogi roditelji danas probleme svoje djece ne žele više samo riješiti – oni ih žele eliminirati –
uključuju se u najsitnije dječje socijalne interakcije, pa na sebe preuzimaju rješavanje izazova
koji priliče dječjoj dobi, naoružani godinama iskustva, zrelosti i sposobnosti apstraktnog
mišljenja. Iz osobnog iskustva znam koliko je teško skrenuti roditeljima pozornost na taj
problem i usmjeriti ih k otpuštanju kontrole. Jednako tako smatram da je moja dužnost, u
poslu kojim se bavim, ne odustati od pokušaja. Naime, kroz gotovo 17 godina rada u školi
nagledala sam se situacija u kojima roditelj, iz svoje beskrajne ljubavi prema djetetu,
nesvjesno čini dugoročnu štetu njegovom karakteru, samopouzdanju i socijalnoj otpornosti.

Ponekad se, tijekom godina, na razgovoru sa mnom nađu i roditelji koji nastoje
„mikromenadžirati“ svaku situaciju s kojom se ne slažu, nesvjesni da time štete svojoj djeci.
Na taj im način pružaju lažnu sliku svijeta – uvijek ćeš imati zaleđe i sve će biti podređeno
tebi i tvojim potrebama. Kako im formativne godine odmiču, istječe im i vrijeme u kojem
ukorjenjuju vlastiti pogled na svijet. Ideja o tome da će uvijek imati nekoga na koga će se
osloniti lijepa je, ali netočna. Zaboravili smo da je naučiti se samostalnosti često neugodan i
zahtjevan put, ali i ispunjujuć jer smo svjesno i samostalno riješili svoj problem.

Upravo zato smatram da naša škola – PKO – ne smije biti sterilno mjesto lišeno rasprave,
mirenja, neuspjeha, nestašluka, zaljubljenosti, slomljenih srca i svega ostalog što djetinjstvo i
odrastanje sa sobom nose. Ulažemo mnogo truda u to da PKO nije samo mjesto učenja
isključivo akademskog sadržaja. Svi učitelji (uz pomoć roditelja!) daju sve od sebe da PKO
ostane živi organizam koji se mijenja u skladu s vremenima koja dolaze. Stavljamo naglasak
na osobni rast i razvoj svakog učenika, čak i kada to znači ne dopustiti odraslima da se
miješaju u dječje stvari – naravno, sve do granice do koje ih djeca osnovnoškolske dobi mogu
sama razriješiti. Naši učenici i roditelji, zajedno s našim učiteljima i drugim stručnjacima,
čine svijet u malom u kojem se djeca, u sigurna četiri zida, uče samostalno savladavati prepreke, suočavati s izazovima i neuspjehom, te gdje ih se potiče na direktno i samostalno
rješavanje sukoba i neželjenih situacija.

Ružno je suočiti se s time, no potrebno je priznati: kao roditelji nećemo i ne možemo
(za)uvijek biti tu za njih. Zbog toga se moramo vratiti na „tvorničke postavke“ – škola je
odgojno-obrazovna institucija i dužna je djecu provesti kroz formativne godine na način da ih
oblikuje u ljude spremne na život u nesavršenoj zajednici. Što ih više štitimo u godinama
biološki određenima za društveno sazrijevanje, to im više otežavamo stjecanje otpornosti na
sve izazove odrasloga života koji ih neminovno čekaju. A jedno je sigurno – on ih neće
štediti.

Podijeli