Ljetne vrućine u drugi plan su gurnule frustracije vezane uz školu. Taman je prošlo dovoljno vremena da svi dionici školskog sustava – zaposlenici u školama, u ministarstvima, roditelji i djeca mogu odahnuti. Čini se da je sve što se danas može čuti kad se spomene škola vezano uz činjenicu da škole – nema.
I to je jedna neopisivo tužna stvarnost.
Škola bi trebala biti mjesto gdje se svi osjećaju dobro. Naravno da, kao i svako okruženje gdje glavnu ulogu igra ljudski faktor, ona ne može biti sterilna i lišena neugodnih situacija, ali da je škola danas sinonim za frustraciju, najveći je neuspjeh našega društva.
O prošlosti ne bih puno govorila, svatko ima svoje viđenje stvari, jer nostalgija svakako zna zamutiti stvarnu sliku, no osjećaj koji bi nam škola trebala buditi ne bi smio biti neugodan. A za većinu jest neugodan.
Često razmišljam o razlozima tolike mržnje spram škole, nastave, nastavnika, pa onda roditelja, ravnatelja, ministarstva i jedan te isti odgovor nekako uvijek ispliva na površinu. A to je – izgubljeno povjerenje.
Oni koji donose propise ne vjeruju školama, ravnatelji ne vjeruju roditeljima, djeca ne vjeruju učiteljima, a roditelji ne vjeruju više nikome. U školu svi kao da ulaze na bojno polje, opremljeni modernim kopljima (člancima zakona) koji će im najviše ići na ruku u okršajima koji ih toga dana čekaju. U školu se više ne ide nešto naučiti, ne daj Bože, nego – preživjeti.
Kakvo smo to bolesno okruženje stvorili za svu djecu koja tek imaju ući u školske klupe? Tko nam je to dao za pravo?! Svaka strana će sad uprijeti prstom u nekog drugog da bi skinula odgovornost sa sebe. I ne, u ovom slučaju ne vode svi putovi u Rim. Vode jedni do drugih preko trećih natrag na prve kao u serijama one mape na zidu detektiva koji pokušavaju odgonetnuti krivca.
Ljeto i ljetne vrućine idealno su vrijeme da prestanemo kriviti jedni druge i pokušamo presjeći mržnju. Da kao učitelji razmislimo o tome je li jedinica ili pedagoška mjera zaista pedagoška ili odraz naših frustracija, je li važnija forma ili sadržaj, ali i da kao roditelji razmislimo je li naš mali ipak zaslužuje jedinicu iako je učio jer naprosto nije naučio kako treba.
Svatko od nas u školi treba krenuti od sebe i svoje uloge, uloge učitelja, pedagoga, ravnatelja, roditelja, djeteta… i razmisliti o tome što ta uloga doista znači. Povjerenje u učitelje i u školu dolazi od doma, nije svaka tema za dječje uši koliko god mi mislili da nema štete ako ih uključujemo u razgovore za koje nemaju kvalifikacije. Povjerenje između roditelja i škole dolazi iz otvorene komunikacije i spremnosti da jedni druge saslušamo i uvažimo.
Vrijeme je da nađemo rješenje, a ne da upiremo prstom u krivca. Onog drugog, naravno.