Odgovornost je, čini mi se, postala relikt nekadašnjih vremena. Iako nisam nostalgičar i ne smatram da je nekad bilo bolje, da su djeca poštovala starije i da je svijet bio šareniji i ljepši, a život lakši, kad je u pitanju odgojni aspekt našega društva, gadno smo zakazali.
U učiteljskim grupama na društvenim mrežama pišu o kaznenim prijavama protiv roditelja zbog maltretiranja; u roditeljskim, pak, grupama u očaju pišu o situacijama u kojima škole potpuno zakazuju po pitanju nasilja nad njihovom djecom. U grupama formiranim oko psihičkog zdravlja pišu o zastrašujućim statistikama vezanim uz temu emocionalnih i psihičkih teškoća s kojima se današnja djeca bore. Što se dogodilo?! Što činimo krivo? Negdje smo podbacili – kao roditelji, kao učitelji, kao stručnjaci. I dok svi pričamo o pravima, nerado otvaramo temu odgovornosti, pogotovo one vlastite. Outsourceanje odgovornosti postalo je zadnjih godina dio folklora. S odgovornošću se na svim razinama dobacujemo kao s vrućim krumpirom, a pitamo se – gdje je zapelo?
Zapelo je na prvoj, najvišoj razini – na razini čitavog društva. Jer, kako kaže dobra stara – „riba smrdi od glave“. Roditelji vole svaliti krivicu na školu, djeca na učitelje, škola na Ministarstvo, Ministarstvo bespomoćno upire prstom u nedefiniranom smjeru servirajući nam generičke odgovore i nove formulare, a društvo upire prstom u bilo koga i svakoga – samo da je kruha i igara. Kao da je djetinjstvo, ono najljepše školsko doba, predstava za masu. Kad čujem „Sustav je pokvaren/kriv/truo“, pomislim na to tko ga podržava. Odgovor nije popularan, ali je jednostavan – mi. U zdravom društvu sustavi nisu truli. U odgovornim društvima sustavi nisu krivi. U savjesnim društvima sustavi nisu pokvareni. Kao društvo skidamo odgovornost sa sebe kao zmija kožu i očekujemo od škola, ministara, učitelja, ravnatelja i roditelja da preuzmu krivicu za sve što je pošlo po zlu. Dijete više ne može biti odgovorno, društvo je njihovu odgovornost odbacilo; ne može biti neodgojeno, to je njegova karakterna crta na koju ima pravo; ne može biti bezobrazno, riječ je o emocionalnoj nezrelosti… i tako u nedogled.
Kad smo prestali odgajati djecu? Kad smo si dopustili da ih već u osnovnoj školi lišimo najvažnije vještine za samostalno preživljavanje u surovoj budućnosti za koju prvi put u povijesti nemamo niti ideju kako će izgledati? Onoga trenutka kad smo za njihove neuspjehe (koji su potrebni da bi se izgradio zdrav karakter i otporna individua) počeli kriviti sve druge i pridavati im pažnju kao da je pitanje života i smrti. Onda kada smo se počeli poistovjećivati s njihovim postignućima i kada smo počeli osobno shvaćati njihove uloge u školi, među prijateljima ili na treninzima. Javno. Pred djecom, našom i tuđom. Bez cenzure. A djeca to slušaju, gledaju, kalkuliraju i reagiraju u skladu s onime što im je dopušteno – a dopušteno im je sve.
Svi su glasni kada se trebaju boriti tuđe bitke, ali kad je vrijeme za lekciju iz odgovornosti, tu šutimo kao ribe. Kao društvo zaziremo od preuzimanja odgovornosti, ali nam zato nije problem naglas recitirati zakone, pravilnike, dopune zakona i izmjene pravilnika u kojima se spominju sva naša i njihova prava. Ne dao Bog da danas djetetu kažeš „sram te bilo“, iako je sram emocija koju će često doživljavati i kao odrastao i mora se naučiti da uopće postoji, ili da se tuđem djetetu obratiš direktno, ako ti na plaži baci kamen u glavu, jer si odmah „nasilnik“ i „divljak“.
Volimo pričati o prijašnjim vremenima? Kad sam jednom kao dijete u osnovnoj školi pretrčavala cestu na crveno, prva osoba me zaustavila, urlala da sam mogla poginuti i da gdje su mi mama ili tata. Onda sam još dobila jezikovu juhu od slučajnih prolaznika koji su čuli viku, a potom i od mame i tate jer me netko odvukao do njih. Nikad više nisam prešla na crveno.
Neka digne ruku onaj koji misli da bi danas takvo što prošlo. Pritom ne mislim kako je urlanje ili posramljivanje na bilo koji način (bilo) opravdano, ali da smatram kako bi trebala postojati neka zlatna sredina, neka prihvatljiva razina društvenog odgovora na neodgovorno ili opasno ponašanje – svakako.
U 6. razredu osnovne škole, kad sam dobila 2 iz hrvatskog jezika (prva dvojka u životu), sa strepnjom sam išla doma, korak po korak, polako, najsporije moguće. Jer nisam učila za test. Lagala sam da nemam ništa za učiti da bih se za vikend mogla ići sanjkati kod prijateljice. Sve što ću reći jest da do dana današnjeg, sa svoje uskoro 42 godine, pamtim tu dvojku. A danas? Koliko djece danas strepi od posljedica jer je lagalo roditeljima da nema test kako bi mogli otići kod prijatelja? Koliko ih uopće iskusi posljedicu? S druge strane: koliko učitelja danas strepi od posljedica jer neko dijete objektivno nije naučilo za više od dvojke iz njegovog predmeta? Mojoj profesorici sigurno nisam krala san svojom dvojkom, a mene osobno se vrlo vjerojatno ni ne sjeća, no bojim se da je velikom broju današnjih učitelja loša ocjena, u stvarnosti, mnogo veći problem nego djetetu.
I time dolazimo do srži problema, a to je pravo na sve. Međutim, pravo bez obaveze postaje apsurd. A upravo smo do apsurda doveli ideju odgoja i obrazovanja. Na papiru sve štima, ali u praksi…?